O nama
Povijest
Službeno otvorenje groblja bilo je 6. studenog 1876. godine.
PRIPREME ZA GRADNJU MIROGOJA
Šezdesetih godina XIX. stoljeća gradska su groblja, prema pisanju tadašnjih novina, bila prenapučena i valjalo je pronaći i osmisliti prostor za novo gradsko groblje. Za usporedbu, u Zagrebu je u to doba (1876. godine) bilo 24.000 stanovnika i deset groblja, dakle, više od 2.000 stanovnika na jedno groblje - današnji Zagreb ima dvadeset i jedno groblje i mnogostruko više stanovnika. S tim u vezi očito je bio i dogovor tadašnje gradske vlasti (gradske općine) koja je još 1872. godine s Nadbiskupijom dogovorila zatvaranje groblja sv. Roka (današnji Rokov perivoj), sv. Tome i sv. Jurja. U istom dogovoru stoji da kapele sv. Roka i sv. Jurja "predaju svoju gotovinu od 17.318 forinta za kupnju novog zemljišta za novo skupno groblje, a za uzvrat se gradska općina obvezuje sagraditi na Mirogoju lijepu grobljansku kapelu". Na taj su se način stekli svi uvjeti za veliku dražbu imanja dr. Ljudevita Gaja zbog uređenja kojeg je dr. Gaj zapao u veliku dugove obnovivši o svome trošku ljetnikovac i sagradivši čak i pristupnu cestu koja vodi na Mirogoj. Iz spomenutih razloga do te je dražbe neminovno trebalo doći nakon Gajeve smrti (u travnju 1872. godine). Već 24. siječnja 1873. godine kupljeno je Gajevo imanje s namjerom preuređenja u centralno zagrebačko groblje. Taj bi se datum mogao smatrati danom osnutka zagrebačkog Mirogoja. Službeno otvorenje groblja bilo je tek 6. studenog 1876. godine.
Prema obećanju, gradska općina nije dirala Gajev perivoj, a na groblju su uza sve puteve zasađeni drvoredi lipa, javora, smreka, divljeg kestena i drugih stabala. Groblje je bilo predano na uporabu 1. studenog 1876. godine. Bilo je razdijeljeno po vjerama i na razrede (prvi, drugi i treći). U međuvremenu je bilo poprilično različitih reakcija koje su se pokazale posve neutemeljenima, jer Mirogoj nije niti neprikladan niti previše udaljen. Dapače, postao je jednim od najljepših groblja u zemlji. Prvog svog stanovnika novootvoreno groblje primilo je 7. studenog 1876. godine. Bio je to gospodin Friedrich Singer, nastavnik tjelovježbe i mačevanja, kojem je grad pripremio veličanstven sprovod.
PRVI STATUT SKUPNOG GROBLJA
Ubrzo nakon otvorenja (25. studenog 1876. godine) Mirogoj je dobio i Statut skupnog groblja u kojem se ovo groblje označuje kao opće skupno groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti. Ujedno se ističe da se svakoj od vjeroispovijesti dodjeljuje poseban prostor "primjeren broju njezinih sljedbenika". Posebno je naglašeno da sljedbenici svih vjeroispovijesti imaju glede groblja jednaka prava i dužnosti.
Uz Mirogoj je povezana još jedna novost. Naime, stara zagrebačka groblja bila su u vlasništvu crkava, dok je vlasnikom Mirogoja postala gradska općina. U dokumentima se spominje Mirogojska zaklada u čijem su sastavu sve nekretnine zajedno s gotovinom i pokretnom imovinom kojom raspolaže isključivo gradska općina. Dapače, otvoren je i zaseban račun za upravljanje zakladom kojoj su pripali svi prihodi, pristojbe i koristi od općeg skupnog groblja. Ujedno se zaklada brinula i za nabavke, uređenje, uzdržavanje i upravljanje grobljem, a viškovi su se trošili za uređenje, širenje i poljepšavanje Mirogoja.
PODJELE NA SKUPNOM GROBLJU
Groblje se sastojalo od tzv. vanjskog i unutarnjeg dijela koji su zajedno činili cjelinu. Kako se posebno navodi u jednom od članaka Statuta "unutarnji (se) odjel odjeljuje od vanjskoga naprama zapadu u cijeloj dužini velelijepom zgradom koja ima sastojati se iz grobnica pod arkadama, iz portala i iz crkava za razne vjerske obrede".
Podjela je postojala i prema vjeroispovijesti: odjel A bio je određen za sljedbenike katoličke vjeroispovijesti, odjel B za pravoslavne, odjel C za protestante, dok su se u odjelu D pokapali sljedbenici židovske vjeroispovijesti. Svakoj je od spomenutih i zakonom priznatih vjeroispovijesti Statutom bilo zajamčeno "potpuno i neograničeno vršenje vjerskih obreda kod pogreba mrtvaca na groblju".
U zasebnom odjeljku Statuta zapisano je da postoje četiri vrste grobova - osobne izvanredne grobnice, redovite obiteljske grobnice, vlastiti grobovi i općeniti grobovi. Osobne izvanredne grobnice građene su uz dozvolu Gradskog zastupstva, redovite obiteljske grobnice nalazile su se ispod arkada i gradila ih je Grobna zaklada za svoj račun. Prema Statutu, građani su takve grobnice mogli kupovati po utvrđenoj cijeni uz nadoplatu kao odštetu za zemljište. Grobnice u arkadama prodavale su se za "vječna vremena". Isto su ih tako mogli graditi pojedinci i za vlastiti račun uz prethodno odobrenje Gradskog poglavarstva. Statut nadalje određuje "da je svaki posjednik obiteljske grobnice vlastan postaviti spomenik pod svodom arkada uz svoj zid" pozivajući se pritom na "estetiku u poredanju". Mogli su se pribavljati i vlastiti grobovi, odnosno grobovi u vlasništvu, dok općeniti grobovi nisu prelazili u vlasništvo. Već u ondašnjem Statutu bila je zapisana dužnost održavanja groba i spomenika, kao i kaznena odredba ako se vlasnik toga ne bi držao.
Statut je predviđao i utvrđeni red pogreba po kojem su ljesovi koji su polagani u grobnice morali biti od lima i hermetički zatvoreni, dok su za druge grobove smjeli biti drveni.
Iako je nakon tog prvog Statuta zapravo sve bilo jasno, vrijeme je donosilo poteškoće. Naime, zanimanje za grobnice u arkadama stalno je raslo, a arkade su bile skupe. Prve su sagrađene tek 1879. godine, a do svršetka gradnje svih danas postojećih arkada prošlo je punih 38 godina. Osjećala se sve veća potreba za širenjem groblja, tako da se i Statut morao mijenjati, ali do toga dolazi tek 1913. godine.
PRIPREME ZA GRADNJU MIROGOJA
Šezdesetih godina XIX. stoljeća gradska su groblja, prema pisanju tadašnjih novina, bila prenapučena i valjalo je pronaći i osmisliti prostor za novo gradsko groblje. Za usporedbu, u Zagrebu je u to doba (1876. godine) bilo 24.000 stanovnika i deset groblja, dakle, više od 2.000 stanovnika na jedno groblje - današnji Zagreb ima dvadeset i jedno groblje i mnogostruko više stanovnika. S tim u vezi očito je bio i dogovor tadašnje gradske vlasti (gradske općine) koja je još 1872. godine s Nadbiskupijom dogovorila zatvaranje groblja sv. Roka (današnji Rokov perivoj), sv. Tome i sv. Jurja. U istom dogovoru stoji da kapele sv. Roka i sv. Jurja "predaju svoju gotovinu od 17.318 forinta za kupnju novog zemljišta za novo skupno groblje, a za uzvrat se gradska općina obvezuje sagraditi na Mirogoju lijepu grobljansku kapelu". Na taj su se način stekli svi uvjeti za veliku dražbu imanja dr. Ljudevita Gaja zbog uređenja kojeg je dr. Gaj zapao u veliku dugove obnovivši o svome trošku ljetnikovac i sagradivši čak i pristupnu cestu koja vodi na Mirogoj. Iz spomenutih razloga do te je dražbe neminovno trebalo doći nakon Gajeve smrti (u travnju 1872. godine). Već 24. siječnja 1873. godine kupljeno je Gajevo imanje s namjerom preuređenja u centralno zagrebačko groblje. Taj bi se datum mogao smatrati danom osnutka zagrebačkog Mirogoja. Službeno otvorenje groblja bilo je tek 6. studenog 1876. godine.
Prema obećanju, gradska općina nije dirala Gajev perivoj, a na groblju su uza sve puteve zasađeni drvoredi lipa, javora, smreka, divljeg kestena i drugih stabala. Groblje je bilo predano na uporabu 1. studenog 1876. godine. Bilo je razdijeljeno po vjerama i na razrede (prvi, drugi i treći). U međuvremenu je bilo poprilično različitih reakcija koje su se pokazale posve neutemeljenima, jer Mirogoj nije niti neprikladan niti previše udaljen. Dapače, postao je jednim od najljepših groblja u zemlji. Prvog svog stanovnika novootvoreno groblje primilo je 7. studenog 1876. godine. Bio je to gospodin Friedrich Singer, nastavnik tjelovježbe i mačevanja, kojem je grad pripremio veličanstven sprovod.
PRVI STATUT SKUPNOG GROBLJA
Ubrzo nakon otvorenja (25. studenog 1876. godine) Mirogoj je dobio i Statut skupnog groblja u kojem se ovo groblje označuje kao opće skupno groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti. Ujedno se ističe da se svakoj od vjeroispovijesti dodjeljuje poseban prostor "primjeren broju njezinih sljedbenika". Posebno je naglašeno da sljedbenici svih vjeroispovijesti imaju glede groblja jednaka prava i dužnosti.Uz Mirogoj je povezana još jedna novost. Naime, stara zagrebačka groblja bila su u vlasništvu crkava, dok je vlasnikom Mirogoja postala gradska općina. U dokumentima se spominje Mirogojska zaklada u čijem su sastavu sve nekretnine zajedno s gotovinom i pokretnom imovinom kojom raspolaže isključivo gradska općina. Dapače, otvoren je i zaseban račun za upravljanje zakladom kojoj su pripali svi prihodi, pristojbe i koristi od općeg skupnog groblja. Ujedno se zaklada brinula i za nabavke, uređenje, uzdržavanje i upravljanje grobljem, a viškovi su se trošili za uređenje, širenje i poljepšavanje Mirogoja.
PODJELE NA SKUPNOM GROBLJU
Groblje se sastojalo od tzv. vanjskog i unutarnjeg dijela koji su zajedno činili cjelinu. Kako se posebno navodi u jednom od članaka Statuta "unutarnji (se) odjel odjeljuje od vanjskoga naprama zapadu u cijeloj dužini velelijepom zgradom koja ima sastojati se iz grobnica pod arkadama, iz portala i iz crkava za razne vjerske obrede".
Podjela je postojala i prema vjeroispovijesti: odjel A bio je određen za sljedbenike katoličke vjeroispovijesti, odjel B za pravoslavne, odjel C za protestante, dok su se u odjelu D pokapali sljedbenici židovske vjeroispovijesti. Svakoj je od spomenutih i zakonom priznatih vjeroispovijesti Statutom bilo zajamčeno "potpuno i neograničeno vršenje vjerskih obreda kod pogreba mrtvaca na groblju".
U zasebnom odjeljku Statuta zapisano je da postoje četiri vrste grobova - osobne izvanredne grobnice, redovite obiteljske grobnice, vlastiti grobovi i općeniti grobovi. Osobne izvanredne grobnice građene su uz dozvolu Gradskog zastupstva, redovite obiteljske grobnice nalazile su se ispod arkada i gradila ih je Grobna zaklada za svoj račun. Prema Statutu, građani su takve grobnice mogli kupovati po utvrđenoj cijeni uz nadoplatu kao odštetu za zemljište. Grobnice u arkadama prodavale su se za "vječna vremena". Isto su ih tako mogli graditi pojedinci i za vlastiti račun uz prethodno odobrenje Gradskog poglavarstva. Statut nadalje određuje "da je svaki posjednik obiteljske grobnice vlastan postaviti spomenik pod svodom arkada uz svoj zid" pozivajući se pritom na "estetiku u poredanju". Mogli su se pribavljati i vlastiti grobovi, odnosno grobovi u vlasništvu, dok općeniti grobovi nisu prelazili u vlasništvo. Već u ondašnjem Statutu bila je zapisana dužnost održavanja groba i spomenika, kao i kaznena odredba ako se vlasnik toga ne bi držao.
Statut je predviđao i utvrđeni red pogreba po kojem su ljesovi koji su polagani u grobnice morali biti od lima i hermetički zatvoreni, dok su za druge grobove smjeli biti drveni.
Iako je nakon tog prvog Statuta zapravo sve bilo jasno, vrijeme je donosilo poteškoće. Naime, zanimanje za grobnice u arkadama stalno je raslo, a arkade su bile skupe. Prve su sagrađene tek 1879. godine, a do svršetka gradnje svih danas postojećih arkada prošlo je punih 38 godina. Osjećala se sve veća potreba za širenjem groblja, tako da se i Statut morao mijenjati, ali do toga dolazi tek 1913. godine.